Dux
Dux (lat. vojskovođa), naziv za vojskovođu u antičkom Rimu, a od vladavine rimskog cara Dioklecijana (284. – 305.), naziv za vojnog zapovjednika u provinciji.[1] Kasnije se razvio međuostalim u talijansko duce, mletačko dužd (doge) i englesko duke.
Naslov duxa nastavio se primjenjivati i tijekom srednjeg vijeka u Bizantskom Carstvu. Prvo se do 9. stoljeća tako nazivao poglavar pojedinih etničkih skupina na području neke teme te zapovjednik carske konjice (domestic scholae), a zatim je od druge polovice 10. stoljeća i kroz 11. stoljeće, to bio naziv za provincijskog zapovjednika.[2] Dužnost i naslov duxa gube na važnosti od početka 12. stoljeća, kada nositelj tog naslova postaje običan upravitelj bizantske teme s povećanom fiskalnom odgovornošću.
U zapadnoj Europi koja je nekoć bila pod utjecajem Rimskog Carstva, naslov se dovodi u vezu sa službenim upravnim i vojnim predstavnikom kraljevske vlasti na nekom teritoriju.[3]
Naslov duxa se pojavljuje u povijesnim izvorima kod hrvatskih vladara u 9. stoljeću (dux Croatorum) i prevodi se kao knez. U razvijenom srednjem vijeku, naslov se u ovisnosti o svom sadržaju, prevodi kao vojvoda ili herceg (dux Dalmatiae et Croatiae, dux totius Sclavoniae).[4]
Dukljanski vladarski naslovi su se mijenjali ovisno od razdoblja u kojem se Duklja nalazila spram svojih susjeda, kao zavisna oblast ili nezavisna kraljevina.
Dux u dukljanskim poveljama se spominje 1151. godine u aktu lokrumskom samostanu Sveta Marija, kada se Desa naziva dux Dioclie (istodobno u drugoj bio je magnus comes zahumski).
Kasnije su zetski vladari Balšići ovaj naslov uzeli u slaveniziranom obliku, pa se spominju kao: duka drački, duka, duka veliki.